Aikido tehnike

Aikido tehnike

Posle uvodnog i pripremnog, sledi glavni deo treninga, koji u slučaju Aikidoa čine tehnike odbrane. Naravno, ovo je samo uslovno rečeno, radi sistematskog prikaza treninga, jer sadržaji uvodnog i pripremnog dela, mogu ravnopravno biti tema nekog treninga, i njihovo uvežbavanje može imati značajan uticaj na kompletnu veštinu nekog vežbača, baš zbog te tesne povezanosti svih elemenata Aikidoa.

Tehnike odbrane čine spoljnu sliku veštine, i zato se često greši kada se ostali elementi zanemaruju, jer pukim ponavljanjem forme tehnika, bez njihovog duhovnog ispunjavanja, se ne može napredeovati na putu ka krajnjem cilju postizanja harmonije. Ona tada predstavlja samo praznu ljušturu.

Osnovni način učenja i uvežbavanja tehnike u aikidou je njihovo izvođenje u parovima. Tehnike se rade tako što jedan ima ulogu napadača ’ukea’, a drugi ulogu onoga koji primenjuje tehniku, ’torija’. Ovaj način rada predstavlja oblik dogovorene borbe (sparinga), gde uke prateći tehniku torija, uočava eventualne greške, ili otkriva pravi način njegovog izvođenja. Tako vežbači mogu uvideti slabe tačake u njihovoj tehnici i posavetovati jedan drugog. Njihov odnos je, kao odnos učenika i učitelja. Ovo ne sme prerasti u neku vrstu slobodne forme, koju će uke bezuslovno pratiti, već tehnika torija mora ispoštovati sve principe borbe. Uke je taj koji ima inicijativu, on daje energiju koju toritreba da oblikuje, odnosno kanališe. Na taj način, celim tokom trajanja tehnike uke mora imati tendeciju napada, mora biti aktivan. Ne sme se posle prvog, inicijalnog napada prepustiti tehnici torija, jer to ne koristi ni toriju ni ukeu. Tako dolazimo i do tehnike ukea. Često se kaže, da bi bio dobar tori, najpre moraš biti dobar uke. Specifična veza izmeđutorija i ukea, i njihov međusobni odnos u tehnici, je taj koji omogućava napredovanje oba vežbača.

Jedna od karakteristika Aikidoa je i uvežbavanje tehnika odbrane od više napadača ’điuvaza’ (jiu waza), i ona predstavlja najviši nivo izvođenja tehnika. Tu se savlađuju osnovni principi kretanja, preciznosti i brzina, stiče osećaj prostora i položaja napadača, kao i anticipacija njihovog kretanja. Smatra se da je istovremeno moguć napad iz najviše osam pravaca, pa otuda vežbe poput šihogerija (’shiho giri’ sečenje u četiri pravca), ili hapogerija (’happo giri’ sečenje u osam pravaca), i druge.

Tehnike Aikidoa se na više načina mogu sistematizovati:

– prema strukturi

– prema položaju iz kojeg se izvode

– prema načinu izvođenja.

Prema strukturi tehnike se dele na dve velike grupe. To su:

1. tehnike zahvata (poluge) – katame vaza (katame waza)

2. tehnike bacanja – nage vaza (nage waza).

Tehnike zahvata su tehnike kontrole ukea. Tori preko poluge na određenom zglobu kontroliše ili onemogućava određeno kretanje ukea. Zahvati se najčešće rade na zglobovima šake, lakta, ramena, vrata. Oni predstavljaju osnovne tehnike, pa su tako dobili i ime:

– ikjo (ikkyo) – prvo učenje

– nikjo (nikyo) – drugo učenje

– sankjo (sankyo) – treće učenje

– jonkjo (yonkyo)– četvrto učenje

– gokjo (gokyo) – peto učenje

Pored ovih osnovnih pet, u tehnike katame vaze spadaju još hiđikimeosae (hijikime osae) i udegarami (ude garami).

Tehnike bacanja su po svom karakteru dinamičnije, i one koriste nestabilnost ukea ili određenu polugu za krajnji ishod. Njihova raznovrsnost je velika pa ću zato nabrojati samo neke:

– šihonage (shiho nage) – sumiotoši (sumi otoshi)

– iriminage (irimi nage) – aikiotoši (aiki otoshi)

– kotegaeši (kote gaeshi) – aikinage (aiki nage)

– tenčinage (tehchi nage) – košinage (koshi nage)

– džudžigarami (jiuji garami) – kaitennage (kaiten nage)

– udekimenage (ude kime nage)

kao i velika grupa tehnika sa zajedničkim nazivom – kokjunage (kokyu nage).

Podela prema položaju iz kojeg se izvode tehnike, se odnosi kako na položaj torija tako i na položaj ukea. S tim u vezi tehnike se mogu vršiti u:

tačivazi (’tachi waza’, na nogama)

– suvarivazi (’suwari waza’, na kolenima)

– hanmihantačivaza (’nahmi hantachi taza’, tori je na kolenima, a uke na nogama).

Suvarivaza je još jedan element koji razlikuje Aikido od drugih borilačkih veština. Zbog specifičnosti položaja, pokretljivost je dosta smanjena, te je neophodno da kretanje kukova buda efikasno, a da se pritom zadrži stabilnost. Ovo je još više izraženo kada se tehnike izvode u hanmihantačivazi gde uke ima daleko veću slobodu kretanja.

Još jedna od sistematizacija se odnosi na način izvođenja tehnika, a ono može biti statično i dinamično. Statično izvođenje (tanren) služi da se najbitniji momenti tehnike (ulasci, prehvati, poluge, itd.) posebno obrade, da se uoči pravac dejstava ukeove sile, i kako da se ona zaobiđe. Dinamično izvođenje (kinonagare – ’Ki no nagare’, tok kija), se odnosi na rad tehnika realnom brzinom, gde se energija ukea ne zaustavlja.

Ovim sistematizacijama nisu obuhvaćene varijante izvođenja tehnika kontri – gaešivaza (gaeshi waza), gde uke uočavajući greške torija, preuzima njegovu ulogu, primenjujući neku od tehnika, kao ni tehnike odbrane protiv dva napadača – futaridori (futari dori).

Sisitematizacija tehnika odbrane zahteva i sistematizaciju napada na koje se one uvežbavaju. Tu spadaju:

1. Hvatovi:

  • katatetori aihanmi (’katatetori aihanmi’, hvat istoimenom rukom, npr. uke desnom rukom hvata desnu ruku torija)
  • katatetori gjakuhanmi (’katate tori gyakuhanmi’, hvat raznoimenom rukom)
  • riotetori (’ryote tori’, hvat obe ruke)
  • katatori (’kata tori’, hvat za rame)
  • riokatatori (’ryokata tori’ hvat za oba ramena)
  • katateriotetori – riotemoči (’katateriote tori, ryote mochi’, hvat dvema rukama za jednu ruku)
  • munetori (’mune tori’, hvat za revere)
  • uširoriotetori (’ushiro ryote tori’, hvat za obe ruke odpozadi)
  • uširoriokatatori (’ushiro kata tori’, hvat za oba ramena odpozadi)
  • uširoriohiđitori (’ushiro rio hiji tori’, hvat za oba lakta odpozadi)
  • uširoeritori (’ushiro eri tori’, hvat za okovratnik odpozadi)
  • uširokatatetori kubišime (’ushiro katate tori kubi shime’, hvat davljenja odpozadi)

2. Udarci:

  • šomen uči (’shomen uchi’ udarac odozgo)
  • jokomen uči (’yokomen uchi’ udarac sa strane)
  • čudan cuki (’chudan tsuki’ udarac u stomak)
  • đodan cuki (’jodan tsuki’ udarac u glavu)

3. Kombinovani napad:

  • katatori menuči (’katatetori menuchi’, hvat za rame sa udarcem odozgo)
  • munetori menuči (’munetori menuchi’, hvat za revere sa udarcem odozgo)

 

Ovde izložena sistematizacija, kako tehnika odbrane tako i napada, predstavljaju samo deo onih najčešće primenjivanih u toku treninga, jer kombinacije tehnika na različite napade, i različite varijante ulazaka, povećavaju njihov broj na više hiljada, koje se tek godinama rada mogu upoznati.

Milan Ilić instruktor 4. Dan Aikikai Hombu Dojo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

sixteen − 5 =

Back to top